Koliko često imate osjećaj da radite kompromis iako to ne želite? Zanemarujete li neke svoje svakodnevne želje i potrebe? Jeste li se odrekli i nekih svojih najdubljih želja kako bi se prilagodili partnerici ili partneru? Osjećate li se često isprazno, bezvoljno ili frustrirano? Imate li osjećaj da se gušite? Ili možda ne osjećate ništa od ranije navedenog, ali već dugo vas obuzima neka neobjašnjiva anksioznost i sve više ulazite s partnericom ili partnerom u konflikte.

Ako ste se prepoznali barem u nekom dijelu, moguće je da ste u nekom trenutku svoje veze počeli svojevoljno prodavati dijelove sebe – i to jako jeftino!

Obično se kaže da u vezi „gubimo sebe“, no mislim da je „prodaja“ puno bolji naziv za to. Kad kažemo da „gubimo sebe“, gubitak implicira i neku slučajnost, kao da se dogodilo nešto na što mi sami nismo imali puno utjecaja. Kad kažemo prodaja, s time preuzimamo odgovornost i shvaćamo napokon koja je naša uloga u tom „gubitku“. Također, „prodaja“ podrazumijeva i neku razmjenu – kad prodamo neki dio sebe, nešto očekujemo zauzvrat.

Sjećate li se sebe na početku veze?

U veze ulazimo kao svoje osobe, kao individue sa svojim specifičnim karakterom, osobinama koje nas određuju, vlastitim ritualima i navikama, s određenim načinima ponašanja. U početku veze ta su ponašanja i naš karakter nešto što je možda i privuklo drugu osobu k nama, nešto što nas je izdvojilo iz mase, što je specifično naše i što je našoj budućoj dragoj ili budućem dragom izazvalo da mu srce zatitra, krv proključa i hormoni podivljaju. No, kako vrijeme odmiče, tako u većini veza partneri počinju sve više „ličiti“ jedni na druge. Kad kažem „ličiti“ ne mislim doslovno fizički, iako se i to zna dogoditi, već na to da jedan drugome prilagođavaju svoje karaktere i svoja ponašanja. Ovisno o tome tko je u vezi „jačeg karaktera“, obično će se onaj „slabijeg karaktera“ prilagođavati više. I do neke mjere je taj proces potpuno normalan, očekivan, pa čak i koristan.

Problem se javlja kad je naše prilagođavanje nesvjesno, kad uzrok našeg prilagođavanja nije racionalna i svjesna odluka, već kad to radimo iz straha od toga da nas se odbaci.

Prodaja sebe najčešće počinje potiho i postepeno, gotovo neprimjetno. Jedino što se osjeti je mala neugodna iskrica koja se upali u trbuhu kad nesigurno kažete „može draga Ili može dragi!“, a zapravo uopće to ne želite. Često uopće nismo niti svjesni da to radimo. Racionaliziramo si u glavi kako prijatelji našeg partnera ili naše partnerice uopće nisu tako loši, uvjeravamo se kako nam ipak ne smeta nered u stanu, objašnjavamo si kako nam ipak nije toliko potreban naš jutarnji ritual, jer se ne slaže s partnerovim, puno stvari radimo kako bi udovoljili onom drugom jer neko vrijeme mislimo da je ipak tako bolje. S vremenom se prilagođavamo sve više i više te dolazimo do toga da se odričemo svojih najdubljih želja i planova za budućnost. Jedina osobna zamjenica koju koristimo je – MI. Više ni ne znamo tko je to JA i što to moje JA stvarno želi. Također, nekad nam može i odgovarati to da idemo linijom manjeg otpora - prepuštamo drugoj osobi cijeli jedan segment veze jer smo uvjereni da njemu ili njoj to ide puno bolje, pa zašto se uopće miješati. „Moj partner je tako dobar u organizaciji, vrlo je sabran i zna super raspolagati vremenom i informacijama, pa se ja složim sa svim njegovim planovima, tako mi je lakše.“ – spominje mi to jedna klijentica onako usput, kao da to i nije neki problem, a došla je na terapiju jer je nezadovoljna svojim životom, već dugo nije osjetila radost. Na trećoj terapiji došla je do spoznaje da zapravo živi s obitelji u mjestu u kojem nikad nije htjela živjeti i kako je davno zatomila svoju želju za preseljenjem u inozemstvo. Nakon osvještavanja toga da je „prodala“ dio sebe koji želi promjenu sredine i određenu dozu uzbuđenja, zajedno smo osmislile neke nove načine kako može to uzbuđenje prizvati ponovno u svoj život i da se ne mora voditi za svojim prvim impulsom, a to je - pobjeći od svoje obitelji na drugi kraj svijeta.

Prilagođavanje do neke zdrave mjere je sastavni i normalni dio veze, no ako se javlja frustracija i ako se počinjemo osjećati kao da se gušimo, vrijeme je za uzbunu. U protivnom riskiramo da velike životne odluke, umjesto odraslog dijela nas, donosi frustracija.

Zašto prodajemo dijelove sebe?

Iz jednog jedinog, bolnog razloga - trgujemo s dijelovima sebe jer zauzvrat očekujemo ljubav.

Još kao djecu naučili su nas da neke dijelove sebe moramo zatomiti da bi nas prihvatili. Za određena društveno i „obiteljski“ prihvatljiva ponašanja smo dobivali pohvale, no za većinu stvari koje se nisu slagale s idejom naših roditelja o tome što je „ispravno“ kažnjavali su nas, posramljivali, a neke od nas možda i emocionalno ucjenjivali. „Mama će biti tužna ako ne pospremiš sobu... Tata će se ljutiti ako ne dobiješ peticu u školi... Ne smiješ biti toliko živa, ne smiješ biti glasan… Ponašaj se kao uzorna curica ili dobar dečko... Moraš biti vesela i nasmiješena, moraš biti snažan i izdržljiv. Sram te bilo!“ Zbog takvih i sličnih poruka, usvojili smo uvjerenje da naši impulsi, naše potrebe i želje, naša autentičnost i mi kao takvi nismo dobrodošli. Moramo se prilagoditi. Naučili smo da kad zaustavimo svoj impuls ili napravimo nešto protiv sebe, za zadovoljstvo nekog drugog, zauzvrat dobivamo odobravanje, prihvaćanje i ono što smo kao djeca registrirali kao ljubav.

Ako želite istražiti koja su vam to ograničenja postavljena u djetinjstvu, zbog kojih dijelova vaše osobnosti ste posramljivani, za što vas se krivilo, za koje dijelove sebe ste povjerovali da su neprihvatljivi i da trebaju ostati zauvijek skriveni, morate se odlučiti hrabro pogledati dublje u sebe. Nema univerzalne formule jer svaka osoba ima svoju jedinstvenu priču. Meni je trebalo par godina terapije i ulazak u vezu sa zrelim partnerom kako bi shvatila otkud dolaze moji obrasci - cijeli život sam dopuštala da mi se prelaze granice, nisam se znala zauzeti za sebe i svoju osobnost sam prilagođavala ovisno o okruženju u kojem sam se nalazila, a sve sam to radila jer sam nekad davno dobivala poruke da su moje potrebe i moje granice „sebične“ te ih se kao takvih moram sramiti i zatomiti ih!

Posljedice prodavanja sebe

Kasnije u životu, u ljubavnim vezama, pa čak i u prijateljstvima, naša podsvijest se nada da ćemo napokon dobiti onu ljubav i podršku koju u djetinjstvu nismo dobili. Nadamo se da ćemo s ovom partnericom ili ovim partnerom ispraviti sve što je pošlo po krivu. No negdje duboko, bez našeg svjesnog znanja, još uvijek čvrsto vjerujemo da neki dijelovi nas ne zaslužuju onakvu bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje koje želimo najviše na svijetu. I zato ih držimo skrivenima. Najčešće je cijeli taj proces nesvjestan jer je jako teško pogledati u one dijelove kojih smo se cijeli život sramili. Trenutačno nam se čini lakše napraviti tu i tamo koji kompromis, kako bi držali odnos i sebe u statusu quo.

Da se razumijemo, kompromisi su u vezi normalni i poželjni, no „zdravi kompromis“ razlikuje se od „prodavanja sebe“ po tome iz kakve motivacije dolazi. Ako dolazi od racionalne i promišljene odluke, u kojoj ste svjesni kojeg dijela se odričete, ali u isto vrijeme znate da vam je ono što ćete dobiti zauzvrat puno važnije od toga što ćete izgubiti – to je zdravi kompromis. Ako radite kompromis, prilagođavate se i odričete svojih želja i potreba zato da sačuvate mir, da izbjegnete raspravu ili vam je lakše ići linijom manjeg otpora – taj kompromis dolazi iz straha (od odbacivanja, od reakcije, od krivnje, od promjene, od nepoznatog….) i kao takav je itekako toksičan. Toksičan je zato što smo sa svakom sljedećom prodajom sve prazniji i nezadovoljniji. Prilagođavamo se jer podsvjesno očekujemo da će nas partner ili partnerica tako više voljeti, a onda kad ne dobijemo točno ono što smo očekivali (jer su i naši partneri nesavršena bića i ono što očekujemo ne postoji), postajemo ljuti i ogorčeni. Kad se to događa kroz dulji period, neizbježno počinjemo osjećati kao da nam je netko nešto uzeo. Na svjesnoj razini ne možemo vjerovati da smo sami sebe prodali, ego nas želi uvjeriti da smo mi potpuno u redu i da je sve što činimo potpuno ispravno. Počnemo zamjerati partneru ili partnerici i kriviti njega/nju za sve što osjećamo da nam je "oduzeto" - "odrekla sam se ovoga zbog tebe, a ti si nezahvalno đubre!". To se najčešće događa obostrano, narušava odnos i često dovodi do pucanja veze, koja je možda mogla biti spašena da ste oboje osvijestili što ste sve prodali.

Ako ne osvještavamo s kojim sve dijelovima sebe trgujemo kako bi povećali bilancu ljubavi, kad tad ćemo biti uhvaćeni u krug osjećaja ispraznosti, frustracije, ljutnje i zamjeranja. Vrlo vjerojatno ćemo partnera okriviti za to što trenutno ne živimo život kakav smo htjeli. Naravno da će naš partner ili naša partnerica na to reagirati s ljutnjom ili udaljavanjem, jer im predbacujete nešto što nikako ne može biti njihova odgovornost. Nije vam nitko mogao oduzeti nešto što vi sami niste svojevoljno predali! I to je najvažnija stvar koju morate znati da bi uopće krenuli raditi na vraćanju prodanih dijelova sebi.

Koji su to koraci koji vode natrag k sebi?

Ako želimo živjeti život ispunjen radošću, osjećajem slobode, živjeti autentično i sa samopouzdanjem, moramo vratiti ono što smo prodali. S tim dijelovima koje smo prodali i sakrili jer ih smatramo neprihvatljivima, otišla je i srž naše posebnosti, onoga što nas čini jedinstvenima. Pretvarali smo se da smo "ispravni" dok smo u međuvremenu izgubili ono što je najbolje od nas.

Kao prvo, osvijestite da postoje dijelovi vas kojih se sramite, za koje smatrate da su neprihvatljivi. Zatim skupite hrabrosti da istražite u sebi te dijelove, da se suočite sa svime što ste potiskivali, da vidite koje su vas to boli i strahovi „natjerali“ da se odreknete sebe. Dopustite osjećajima, koliko god bili neugodni ili čak neizdrživi, da postoje u vama, osjetite ih, pokažite ih, a nakon toga, zagrlite sami sebe i sa velikim strpljenjem, razumijevanjem i suosjećanjem recite si „Sve što nosiš u sebi potpuno je prihvatljivo i normalno, s tobom je apsolutno sve u redu!“

Ako vam ovaj proces zvuči kao znanstvena fantastika ili neka nerazumljiva bajka, ne brinite, i meni je tako zvučalo prije nego sam krenula na psihoterapiju. Rijetko tko može kroz ovaj proces proći sam. Pa ukoliko nemate partnera ili partnericu koji su na vrlo visokom stupnju emocionalne zrelosti, definitivno preporučam da se obratite terapeutu. Ne morate čekati da vam veza dođe u nepovratnu krizu koja na kraju rezultira prekidom, prevarama ili potpunim odustajanjem od radosti u životu. Kada tražite pomoć ne priznajete da s vama nešto ne valja – naprotiv, na taj način preuzimate odgovornost, vraćate moć u svoje ruke, pokazujete zrelost i hrabrost te naposljetku dajete sebi i svijetu oko sebe do znanja da želite bolje za sebe – i da to zaslužujete!

I za kraj, evo djelić mojih osobnih razmišljanja nakon jednog nedavnog perioda gdje sam se i sama ulovila u tome da sam prodavala dijelove sebe: „Dolazim k sebi kad spazim trenutak u kojem se upalila ona mala unutarnja iskra koja signalizira da moje JA nije u rukama partnera ili okoline, kad postanem svjesna da osjećaj gubljenja sebe sama stvaram i rastvaram, svaki put kad si oprostim za to što sam se pogubila, svaki put kad svjesno uzmem vremena i prostora za sebe da bolje poslušam unutarnji glas, kad prihvatim činjenicu da taj moj glas nije glasan kao kod nekih drugih ljudi i da se trebam slušati pažljivo i strpljivo.“