Nedostatak dodira te bliske i nježne povezanosti s drugim ljudskim bićem uzrokuje u nama osjećaj duboke depriviranosti koji se može usporediti s gladi ili žeđi – i to kao da smo se našli danima sami u pustinji, a ponestalo nam je svega. Bliskost je jedna od najosnovnijih psiholoških potreba ljudi, a zašto je to tako moramo između ostalog pitati i evolucijske psihologe i/ili biologe. To potječe iz naših najnižih nagona – nagon za produžavanjem vrste, nagon za preživljavanjem, nagon za prosperitetom… Od pamtivijeka su ljudi najbolje preživljavali i napredovali u zajednicama. Čovjek jednostavno nije samotno biće i teško može svoj puni potencijal ispuniti samostalno. I iako danas svi imamo kakav-takav krug ljudi koji nas okružuje i sustav podrške na koji se možemo osloniti, ipak veliki dio nas osjeća deficit pravog i dubokog bliskog kontakta.

Usamljenost je problem koji ne pogađa samo samce, udovce/ice i ljude koji su izolirani. To je osjećaj koji se može itekako često uvući u sve pore čovjeka koji čak i ima krug ljudi oko sebe, moda čak i vezu i djecu – ali nije nikada u životu osjetio pravu povezanost i naučio kako zaista biti blizak s nekim.

Zašto ljudi često ne znaju kako se povezati s drugom osobom na dublji i ispunjavajući način?

Ima više razloga, i uzroci su vrlo individualni kad proučavamo čovjekovu prošlost, načine povezivanja, odgoj, uvjerenja i slično -zato je to i jedna od najčešćih tema terapije – no ipak postoji nekoliko temeljnih uzroka od kojih se barem jedan pojavljuje gotovo kod svih:

1. Kontakt je u djetinjstvu bio povređujući – npr. roditelji ili drugi bliski ljudi nisu poštovali granice, bilo je fizičkog nasilja, davanje kontakta je bilo uvjetovano, roditelji su bili emocionalno nezreli…
2. Kontakta u djetinjstvu nije bilo – npr. često odsutni roditelji, roditelji koji ne znaju pružiti adekvatnu pažnju, trajno napuštanje jednog ili oba roditelja…
3. Loša iskustva u odnosu s vršnjacima u djetinjstvu i adolescenciji – npr. odbacivanje i ismijavanje u vrtiću, maltretiranje vršnjaka (fizičko i/ili verbalno), povređujuća prva ljubavna iskustva, osjećaj nepovezanosti s okolinom u adolescenciji…

Budući da je većina nas imala do neke mjere nesavršeno djetinjstvo i razdoblje adolescencije te nesavršene roditelje, dobili smo vrlo nesavršene lekcije o bliskoj povezanosti. Zato ćemo u odrasloj dobi vjerojatno imati barem neke poteškoće u povezivanju s drugima. Do neke mjere je to sasvim normalno i daje našem životu određenu zanimljivost, no problem je kad nas strahovi i kriva uvjerenja u potpunosti drže podalje od bliskosti. I kao da nam nije dovoljno što ne znamo kako se potpuno povezati s ljudima ni kad su nam blizu, došla je korona i pomnožila težinu povezivanja s tisuću.

Pandemija usamljenosti

Nedostatak fizičke bliskosti obilježio je prošlu i početak ove godine što je pokrenulo i dodatnu „pandemiju usamljenosti“. U rizičnim skupinama ove pandemije su, kao i za koronu, stariji ljudi, ali i svi oni, mladi ili stari, koji nisu u sretnim vezama – s velikim naglaskom na riječi „sretnim“. Ako uspoređujemo kvalitetu života ljudi koji su u sretnoj vezi i onih koji su sami – veću kvalitetu života će imati oni u sretnoj vezi, što su pokazala brojna istraživanja o sreći. No ako uspoređujemo razinu sreće samaca i onih u toksičnim i nesretnim vezama – definitivno će puno sretniji biti samci. Nadalje, pod sretnom vezom ne mislim samo na one partnerske veze, već mislim i na sretne veze s prijateljima i sretne veze sa samim sobom. Ako se u partnerskom odnosu, odnosu s prijateljima i odnosu sami sa sobom i dalje većinom osjećamo nesretno, moramo si priznati da nešto s tim odnosima nije u redu. Dakle, kad pričamo o bliskom kontaktu jako je bitno naglasiti da nije dovoljan bilo kakav kontakt, već da je jako bitna kvaliteta tog kontakta.

I što onda kad nismo u sretnoj vezi, a dogodila nam se pandemija i oduzela nam se mogućnost čak i za onim površnim kontaktom? Što nam zapravo radi nedostatak fizičke blizine drugih ljudi, zagrljaja i dodira?

Budući da je nježan i podržavajući dodir jedno od najsnažnijih sredstava regulacije, što znači da pomaže u dovođenju našeg nervnog i hormonalnog sustava u balans, kad smo zakinuti za dodire izgubili smo i vrlo važno sredstvo umirenja. To umirenje može biti i na suptilnoj razini – primjerice zagrljaj s prijateljem kojeg ste sreli na cesti ili dodirivanje ljudi koji plešu u gužvi na koncertu (ako je to nešto u čemu uživate). Takvi kontakti itekako utječu na povećavanje razine hormona sreće, tj. snižavanju kad ih nema.

Nadalje, nedostatak dodira, osim što nam otežava umirenje, uvelike doprinosi i našem osjećaju usamljenosti. Ako je to trenutna situacija, pojavljuje se s vremena na vrijeme i ne utječe pretjerano na naš život, onda to nije nešto zbog čega bi se trebali pretjerano brinuti. Taj osjećaj dođe i prođe, učinimo nešto da ispunimo potrebu za bliskosti – nazovemo prijatelje ili kažemo partneru da nam treba zagrljaj. Ali ako osjećaj usamljenosti preraste iz trenutačnog u kontinuirani i traje već dulje vrijeme, onda je to nešto s čim se itekako trebamo pozabaviti. Naravno, najbolje bi bilo potražiti stručnu pomoć – koja je danas dostupnija nego ikad, čak i besplatna. No znam da se na taj korak nije lako odlučiti. I zato bi za početak bilo najbolje početi se educirati o tim osjećajima koji vas prožimaju.

Dugoročna usamljenost stanje je koje vrlo toksično djeluje na cijeli naš sistem. Sama usamljenost nije jednostavan osjećaj. Kad smo usamljeni, zapravo se u nama odvija mnoštvo emocionalnih procesa istovremeno – kombiniraju se druge bazične emocije poput straha, tuge, srama i slično, koje se zapetljaju u jedno klupko emocija koje često niti ne možemo definirati. Često niti ne znamo da je onaj nemir koji konstantno osjećamo zapravo usamljenost. Kao i sa svakom zapetljanom situacijom, kad se stvari raspetljaju možemo puno lakše vidjeti od čega su sačinjene i onda se pozabaviti s tim dijelovima koje smo otkrili. Jako je teško baviti se svojim emocijama kad imamo osjećaj da nas preplavljuju i da nemamo apsolutno nikakvu kontrolu nad njima, a još teže je kad uopće ne znamo što nam se događa. No kad jasno pogledamo sastavne dijelove, svaki posebno, vraćamo kontrolu u svoje ruke te se u glavi (i u tijelu) smiruje zbrka.

Također, još jedan loš utjecaj usamljenosti na našu psihu je i taj da uvelike doprinosi urušavanju pozitivne slike o sebi. Za pozitivnu sliku o sebi treba nam i pozitivno zrcaljenje, tj. druga osoba koja nas gleda s ljubavlju i prihvaćanjem te potvrđuje naše kvalitete. Kad smo sami toga nema i lako se dogodi da nam se ta slika o sebi iskrivi. Zato usamljeni ljudi često misle kako s njima nešto nije u redu ako nemaju nekoga pored sebe. Također, možemo imati i iskrivljeni pogled na to kako nas drugi ljudi gledaju - zapravo projiciramo vlastito mišljenje o nama samima na druge. I to nas onda vodi u začarani krug - ljudima od početka pristupamo s podsvjesnim uvjerenjem da nismo vrijedni njihove pažnje, javljaju nam se i razno razne psihološke obrane uz pomoć kojih si objašnjavamo da se ne možemo povezati s drugima jer s njima nešto nije u redu, pristupamo ljudima oko sebe grubo i odbijajuće (kako bi preduhitrili to da oni odbiju nas) i zapravo samo pojačavamo razdor između nas i drugih – i na kraju ostanemo ponovno sami i u podsvijesti samo potvrđujemo onu ideju da nismo dovoljno dobri da bi bili u bliskom kontaktu.

No, ne moramo dopustiti da nam taj grozan osjećaj usamljenosti upravlja životom!

Postoje stvari koje možemo učiniti kako bi ovo razdoblje i sve te osjećaje koji nam se javljaju iskoristili za dublje upoznavanje sebe i za naš rast i razvoj.

1. Priznajte si da ste usamljeni i da vam fali fizički kontakt – bez tog priznanja ste i dalje osuđeni samo na držanje glave iznad vode i borbu sami sa sobom, a i s drugima.
2. Priznajte bliskim ljudima da ste usamljeni – ne postoji ništa što toliko povezuje ljude na dubljoj razini kao otvoreno pokazivanje ranjivosti.
3. Pokušajte se ne boriti protiv usamljenosti i „gušiti“ ju s distrakcijama – serije i društvene mreže mogu samo trenutačno umrtviti osjećaje, poput lokalne anestezije, no oni isplivaju kad-tad. Cilj nije „ubiti“ osjećaj“ , već ga oživjeti i osjetiti. Jedino tako se možemo sprijateljiti s onim ranjenim dijelovima sebe, u trenucima kad nismo dobro– a to je najvažniji korak u iscjeljivanju.
4. Pokrenite se – sami inicirajte kontakt, čak i onda kad vam nije najugodnije to napraviti (da je ugodno ne bi se sada nalazili na mjestu na kojem jeste). Nazovite nekoga tko vam je drag, pozovite nekoga u šetnju i na „kavu za van“, uključite se u neku grupu istomišljenika, istražite koje su radionice na raspolaganju (mnoge se danas odvijaju online, a neke su i besplatne). U svakom slučaju počnite aktivno raditi na povećavanju kruga ljudi oko sebe, a s vremenom i na produbljivanju odnosa.
5. Pomirite se s tim da neće biti lako – za iniciranje kontakta će vam vjerojatno trebati puno hrabrosti jer je to samo po sebi izlazak iz vaše zone komfora. Za nekoga kome to ne dolazi prirodno i tko nije navikao na to, taj čin može izgledati vrlo zastrašujuće. No hrabrost nije nedostatak straha, hrabrost je kada napravite ono čega vas je strah. I zato ne trebate čekati trenutak u kojem će vam biti ugodno već napraviti to odmah sad.
6. Potražite pomoć – na raspolaganju su vam brojne platforme, različite grupe podrške, radionice i individualne seanse s raznim terapeutima. Psihoterapija je sva manji tabu u zadnje vrijeme, vjerojatno baš zato što je potrebnija nego ikada pa se sve manje ljudi srami potražiti pomoć. Također, puno nam je više informacija dostupno i danas znamo da traženje pomoći nije rezervirano samo za one s kojima nešto nije u redu – već da je to sastavni dio normalne brige za sebe.