Najopsežnije istraživanje o sreći, koje se provodi već 80 godina na Harvardu, pokazuje kako je za sveukupnu sreću u životu najbitnije kakve odnose gradiš. „Bliski odnosi, više od novca ili slave, ono su što ljude usrećuje cijeli život“, otkrila je studija. „Te veze štite ljude od životnih nezadovoljstava, pomažu u odgađanju mentalnog i fizičkog propadanja i bolji su prediktori dugog i sretnog života od socijalnog statusa, inteligencije ili čak gena.“ U isto vrijeme, drugo istraživanje provedeno na Michigan State University, pokazuje da je biti singl puno bolje od toga da smo u lošoj vezi.

Činjenica je da je danas više singl ljudi nego ikada u povijesti, a ako istovremeno uzmemo u obzir ljudsku prirodnu potrebu za bliskošću, mogli bi zaključiti kako jednostavno ne znamo biti u dobrim, bliskim i stabilnim vezama. Naravno, ovdje ne pričam o onim singl ljudima koji su odabrali biti singl i savršeno su sretni s tim. No, budimo iskreni, takvih nije puno.

Pripreme za zdravu vezu

U 5 godina svog gotovo neprekinutog singl staža definitivno sam spadala u skupinu onih koji se ne mogu pomiriti s tim statusom i čeznu za bliskim partnerskim odnosom. Nisam tada naišla na znanstvene potvrde svojih čežnji, ali duboko sam vjerovala u to kako je zdravo partnerstvo nešto što će zasigurno povećati količinu sreće u mom životu. Nakon prekida prijašnje veze, počela sam intenzivno raditi na sebi – upisala školu za tjelesno orijentiranu psihoterapiju, krenula na redovne individualne terapije, isprobavala sam sve moguće tehnike za bolje upoznavanje sebe. Iako toga tada nisam bila svjesna, i pitala sam se stalno tko me to prokleo da ne mogu ostvariti zadovoljavajući odnos, za onakvu vezu kakvu sam ja htjela nisam uopće bila spremna. Ta mi se činjenica ukazala prije dvije godine, kad sam napokon našla onog kojeg sam toliko dugo tražila i koji je bio ostvarenje svih mojih želja. No, vrlo brzo nakon početka veze krenule su projekcije, stara uvjerenja i strahovi, stvari za koje sam mislila da sam ih davno riješila. Aktivirali su se „gumbići“ za koje nisam niti znala da postoje i to me natjeralo da pogledam u sebe dublje nego ikada. Iz skrivenih dijelova moje podsvijesti iskočili su - panični strah od intimnosti, nepovjerenje, kriva uvjerenja o ljubavi i odnosu, sebičnost, nemogućnost postavljanja zdravih granica, projekcije i nerealna očekivanja, strah od izražavanja svog mišljenja i strah od konflikta, kriva uvjerenja o novcu, neobjašnjivo nezadovoljstvo i nezahvalnost... No, uz sve to sam najčešće bila sposobna razaznati realnost od moje podsvijesti pa sam ustrajala u tome da uzroke svojih reakcija ne tražim u njemu, već u sebi. A upravo je to prvi korak prema zdravoj i zreloj vezi – preuzeti odgovornost za svoje probleme.

Strašne li spoznaje – „Problem je u meni!“. Mnogi klijenti i prijatelji kojima to kažem imaju poprilično snažnu reakciju na tu izjavu. „Kako misliš, problem je u meni? A što je s partnerom ili partnericom? Nisam ja sam/a u vezi! Nisam ja kriva što je on neodgovoran! Nisam ja kriv što je ona nerazumna!“ Dok god vladaju ovakve reakcije, dok god branimo sebe svaljujući krivicu na onog drugog, odnos ne može rasti. Iako je za svaki problem u odnosu potrebno dvoje, vaš dio problema je jedini nad kojim vi imate kontrolu. Koliko god to bilo bolno, slinavo, ranjivo, očajno… U mom slučaju, da sam problem i dalje vidjela u njemu ili u sudbini, u društvu ili bilo kojem drugom vanjskom utjecaju, da nisam naučila vještinu introspekcije i suočavanja s emocionalnom boli, moje zadovoljstvo u toj vezi bilo bi nemoguće - ostanak u vezi bi se pretvorio u obostrano mučenje koje bi vjerojatno rezultiralo bijegom. U tom slučaju bi izgubila najbolju stvar koja mi se dogodila u životu.

Veze na autopilotu

Svi mi imamo probleme u sebi. Netko više, netko manje. Nekoga paraliziraju, netko se zna nositi s njima. Netko ih je svjestan, netko ih nije svjestan… Ali svi ih imamo. I moramo znati da ulazimo u veze sa svim tim problemima. Možemo mi te stvari „gurati pod tepih“ i negirati njihovo postojanje, ali kad-tad će nas zaskočiti. Isto se događa i kad smo singl, ali u vezama ti problemi iskaču puno češće jer imamo nekoga tko nam cijelo vrijeme „stišće gumbiće“. Kako ne bi priznali tu strašnu stvar - da je problem u nama, lako nam je okriviti partnera za sve naše nedaće. Ili, još gore, dopustiti distrakcijama da nam vezu stave na autopilot. Žalosno mi je vidjeti parove koji su u dugim vezama, pogotovo one s djecom, koji odnos sa svojim partnerom stavljaju vrlo nisko na ljestvici prioriteta. Važniji su posao, djeca, hobiji, pa čak i serije na Netflixu, od toga da pogledaš partnera ili partnericu u oči i pitaš sa stvarnim zanimanjem i suosjećanjem – Kako si ti? Jesi li zadovoljan? Jesi li stvarno sretna? Nedostaje li ti nešto u životu? Fali li ti nešto od mene?

Lako je ignorirati problem dok se stvari događaju po „defaultu“. No kad tad dođe do pucanja, s jedne ili obje strane. Ako smo i dalje na autopilotu kad dođe do kvara, stvari vrlo lako mogu izmaknuti kontroli. I onda se događa da guramo vezu od konflikta do konflikta, koji završavaju nerazriješeni i svakim ponavljanjem postaju sve jači i razorniji, a mi postajemo sve nesretniji ili u „najboljem“ slučaju otupljujemo i odvajamo se od osjećaja. Počinjemo živjeti život sive boje.

Konflikt kao prilika za rast

No što ako preuzmemo odgovornost? Što ako shvatimo da je normalno da nam partner aktivira naš unutarnji i bolni svijet i ako konflikt dočekamo s raširenim rukama, imajući na umu da to može biti prekrasna prilika za rast? Preduvjet za to je da smo spremni hrabro pogledati u sebe, vidjeti i one dijelove koji nam nisu ugodni i koje smo dugo skrivali. To nije nimalo lako, ali po mom mišljenju, koje sam stvorila promatrajući ljubavne veze svojih klijenta, veze koje me okružuju i svoju vezu, to je jedini način kako biti zaista sretan u odnosu. Na taj način osiguravaš to da se nadograđujete i ti i tvoja veza.

Naravno, da bi veza uopće vrijedila truda, u njoj mora biti ljubavi na koju se uvijek možeš osloniti čak i kad te partner izbaci iz takta. One ljubavi koja te podsjeća na to zašto ste se zaljubili, ljubavi koju osjetiš kad ti partner ili partnerica napravi neku blesavu facu koju radi samo pred tobom i u tom trenu znaš da vi imate neki svoj svijet koji nitko drugi ne razumije, ljubav iz koje izvire zahvalnosti kad ga/ju vidiš da se igra s vašim djetetom ili kad skuha ručak. No ako se oslanjamo isključivo na ljubav, loše nam se piše. Jer kad volimo, tada smo i ranjivi, a to otvara prostor za sve one neugodne emocije koje se većinom trudimo izbjegavati. Bez ljubavi se, naravno, ne može niti početi graditi čvrsti i zdravi odnos, no ona je samo temelj. Građevni materijal veze je zrelost. Zrelost koja shvaća da odnos nije nešto što je dobro ili loše samo po sebi, nego ovisi o našem angažmanu. Zrelost koja se očituje u spremnosti da zavučemo rukave i prionemo na posao. U tom slučaju konflikti su dizalice, bageri i ostale mašine bez kojih se stabilna kuća ne može niti graditi. Konflikti su i alati s kojima možemo detektirati kakve probleme u vezi zaista imamo i onda raditi na njima. Oni su odličan putokaz prema potisnutim emocijama.

Prošla sam s partnerom kroz brojne svađe i prolila sam na litre suza prije nego što sam shvatila što leži ispod mog problema s doživljavanjem njegovog humora. Cinizam i crni humor itekako mi je smiješan kada se ne radi o meni. Čim sam ja u priči, shvaćam sve osobno i pokrećem raspravu, koja onda eskalira u svađu. Svjesna toga da svaka burna reakcija signalizira neki dublji problem, umjesto da jednostavno proglasim njegov humor neumjesnim i pretjeranim, krenula sam gledati dublje u sebe i pitala sam se što me to u mojoj podsvijesti tjera na burne reakcije. Nakon nekog vremena, otkrila sam da moja reakcija itekako ima podlogu. U trenutku njegove šale na moj račun, u mojoj podsvijesti bi se aktivirale sve moje priče iz osnovne i srednje škole, gdje sam se osjećala neprihvaćeno i neshvaćeno, gdje su mi se rugali jer imam Elviton tenisice i gdje sam se osjećala kao mali mrav kojeg nije nikakav problem zgaziti. Istovremeno, tu je bila i moja potreba da se svidim svima i da budem pristojna, pa najčešće ne bi reagirala na van nego bi se kiselo nasmiješila, progutala uvredu i nastavila dalje. Sve je to prožeto i velikim strahom od konflikta i od odbacivanja. Voila! Znači problem ipak nije u tome da on pretjeruje. Nakon što sam priznala zašto sam burno reagirala, nakon što sam pokazala ranjivost oko toga i dopustila svom partneru uvid u skriveni, krhki dio mog ega, zauzvrat sam dobila suosjećanje, zagrljaj i razumijevanje. Velika je razlika između toga i uvrijeđenosti, optuživanja i odvajanja, što su bile i njegove reakcije kad sam i sama optuživala.

Za cijeli ovaj proces potreban je rad na sebi. Vro jednostavno - koliko vremena, truda i energije uložiš u učenje toga kako stvarno upoznati sebe, toliko ćeš više i brže biti sposoban doći do uvida, a samim time doprinjeti napretku tvoje veze. Biti u vezi je kao da si zaposlen u firmi u kojem je tvoje najvrijednije zaduženje, ono koje najviše doprinosi dobrobiti kompanije, to da radiš na sebi. Naravno, i partnerica ili partner ima svoj jednaki dio zaduženja, ali ta odgovornost leži u njihovom polju. Ti možeš poticati promjenu i pokazivati put, ali na kraju svega, jedino na što stvarno možeš utjecati – si ti.