Ja pomažem svima – a kad će netko pomoći meni!?!

Pomaganje drugima i briga za ljude oko nas plemeniti su činovi.

No što ako nas potreba za pomaganjem drugima dovodi do zanemarivanja sebe i velike frustracije? Možemo li stvarno pomagati drugima otvorenog srca, širokih ruku i s najboljim namjerama - ako smo deprivirani ispunjenja naših vlastitih potreba, ako se osjećamo „isušeno“ i „iscijeđeno“, ako i sami trebamo jako puno, a ne usudimo se tražiti?

Odgovor je – nema šanse!

Ako niste sebi dali ono što vam treba, iz kojeg izvora onda crpite ono što dajete drugima?

Najčešće taj izvor leži na dvije stvari:

1. Potrebi da svijet oko sebe učinite sigurnim mjestom za VAŠ život.
2. Krivnji oko ispunjavanja vlastitih potreba i strahu od odbacivanja okoline radi vaše „sebičnosti“

To nikako nije zdravo mjesto, a pomaganje iz tog izvora najčešće ne završava dobro.

Kako pomaganjem drugima nastojimo pomoći sebi?

Kad smo bili djeca, naša je najveća i najsnažnija potreba bila ona za sigurnim okruženjem. Htjeli smo da su nam roditelji sretni i stabilni jer su se jedino tako mogli pobrinuti za nas i naše potrebe dok smo mi sami bili bespomoćni.

Ako smo imali djetinjstvo u kojem stvari nisu bile baš savršene, vrlo je vjerojatno da smo se u nekom trenutku počeli osjećati nesigurno. Načini na koje stvari u djetinjstvu mogu „poći po zlu“ su brojni. Primjerice - roditelji su često pod stresom, teško se nose sa svojim emocijama, zanemaruju nas jer nisu u stanju pobrinuti se ni za sebe, a kamo li za nas, odrastamo u konfliktnom okruženju gdje su tenzije i nesigurnost vrlo česte pojave, majka je često tužna i traži od nas da ju utješimo, majka na nas „svaljuje“ krivnju za to što je ona ljuta ili tužna i zahtijeva da se mi popravimo kako bi ona bila bolja, otac nas uči stoičkim principima u kojima nema mjesta za naše potrebe i osjećaje, nije nam dozvoljeno plakanje ili izražavanje ljutnje…

Mogla bih tu nabrojati još mnoge uzroke, koji se razlikuju od osobe do osobe, no generalno, ako se naši roditelji nisu znali pobrinuti za sebe i nosili su u sebi sram oko svojih potreba te ako nisu znali kako na odgovarajući način zadovoljiti naše potrebe - događalo se to na direktan način ili na suptilnoj razini – s time su imali ogroman utjecaj na to kako mi doživljavamo svijet oko sebe.

Ako naša primarna potreba za sigurnim okruženjem nije zadovoljena, podsvjesno ćemo zaključiti da je „najlakši“ način na koji ćemo vanjski svijet učiniti sigurnim – da odgovornost prebacimo na sebe!

Mi smo ti koji se trebamo pobrinuti za mamu, tatu, sestru, brata, bake, djedove, a kasnije u životu za sve ljude koji nas okružuju, a možda čak i za sve ljude na svijetu (kad preraste u „patološki altruizam“), kako bi sebi stvorili sigurno okruženje u kojem se možemo napokon opustiti!

Sram, strah i krivnja oko „sebičnosti“

Dakle, kad prokopamo malo dublje u razlog zašto imamo potrebu pod svaku cijenu pomoći drugima, čak i ako to znači pregaziti sebe, najčešće ćemo naići na spoznaju da pomažući drugima, zapravo pokušavamo pomoći sami sebi!

No što ako uz potrebu da pomognemo sebi dolazi i veliki sram i strah od toga da ne ispadnemo sebični? Što ako nismo nikada naučili kako na ispravan način ispuniti vlastite potrebe? Što ako nam ispunjavanje vlastitih potreba aktivira krivnju?

Krivnja oko ispunjavanja vlastitih potreba često dolazi iz uvjerenja da ne smijemo biti "sebični". Sebičnost je osobina koja se od pamtivijeka osuđivala, pogotovo u religijskom kontekstu. No čak i ako niste iz kršćanske obitelji vrlo je vjerojatno da su vas roditelji učili da treba dijeliti, da ne smijete biti sebični, da treba stavljati tuđe potrebe ispred svojih i pomagati drugima. I iako je to u svojoj osnovici moralno i lijepo učenje, jako često može otići u vrlo bolno iskrivljenje. Naravno, lijepo je naučiti pomagati drugima, lijepo je uvidjeti tuđe osjećaje i potrebe, lijepo je davati i činiti ljude oko nas sretnima, no veliki broj nas to čini iz krivih razloga i na način da istovremeno povređujemo sami sebe te dopuštamo da nam se prelaze granice.

Ono što se zapravo događa je da zanemarivanjem sebe i stavljanjem tuđih potreba ispred svojih, u nastojanju da ne ispadnemo sebični – na kraju ispadnemo upravo to što izbjegavamo – jer i način na koji pomažemo često proizlazi iz naših „sebičnih“ projekcija.

Često ćemo pokušati pomoći čak i kad druga osoba ne traži ili ne želi našu pomoć, pokušavat ćemo objasniti ljudima oko sebe što je najbolje za njih (jer mislimo da mi to znamo!), na kraju ćemo početi gušiti ljude oko sebe svojom namjerom da im pomognemo, a sve zato što podsvjesno najprije želimo pomoći sebi. Patnju drugih ljudi percipiramo kao svoju i nadamo se da ćemo pomaganjem njima zapravo i mi sami dobiti onu utjehu i onu pomoć koju trebamo - a ako ono što duboko u sebi očekujemo ne dođe, u nama raste zamjeranje i ogorčenost.

Zašto je to problem?

Najveći problem kod pretjeranog pomaganja drugima je to što je neizbježno da ćete se, zanemarujući svoje potrebe, kad-tad početi osjećati preopterećeno, pod pritiskom, kao da je teret cijelog svijeta na vašim leđima, kao da ćete puknuti pod pritiskom, a nošenje takvog tereta vrlo lako vas može odvesti u veliko zamjeranje i ogorčenost prema ljudima oko vas. Dolazi do toga da se osjećate kao da svima sve dajete, a vi ne dobivate ništa zauzvrat. A ne dobivate zato što niste niti tražili, odnosno, ako ste i tražili, to ste učinili s očekivanjem da će vas odbiti, pa ste tome pristupili s negativnim nabojem. (detaljnije o tome možete pogledati u videu na mom Instagram profilu na linku).

Kad se radi o stvarnom altruizmu, o pomaganju drugima iz čiste nesebične namjere, onda ne postoji niti očekivanje ishoda, samim time ne može doći ni frustracija ako ne dobijete nešto zauzvrat. Pomažete isključivo zato što ste vi na „dobrom mjestu“, što imate osjećaj da stvarno imate što za dati, da želite podijeliti s ljudima ono što imate, da vam je stalo do ljudi oko sebe i da ne očekujete od njih da vam vraćaju istom niti sličnom mjerom. To je nesebičnost! Ali prava nesebičnost je nešto što je jako jako jako teško za postići jer većina nas ima neke probleme sa zadovoljavanjem vlastitih potreba.

I zato se ne trebamo se sramiti zdrave doze „sebičnosti“ – jer je to nešto što svi, više-manje, nosimo u sebi.

Svako dijete je u svojim najranijim godinama (do otprilike 4.god) izuzetno sebično – i to je normalna faza u razvoju. Naravno, nije dobro da preraste u pretjeranu sebičnost i manjak empatije - jasno je da se određene odgojne mjere moraju poduzeti kako bi se dijete naučilo dijeliti - no zbog razno raznih iskrivljenih uvjerenja naših roditelja, religijskog odgoja kroz brojne generacije, nemogućnosti naših roditelja da sami sebi dopuste svoju „sebičnost“, velikoj većini nas isto tako nije bila dopuštena niti normalna razina sebičnosti s čime je učinjena šteta tijekom bitne faze u našem razvoju. Najvjerojatnije su nam roditelji i okolina vrlo rano, u manjoj ili većoj mjeri, počeli rezati prirodni impuls zadovoljavanja svojih potreba i brige za sebe.

No ovo vam ne govorim zato da bi sada okrivili roditelje za sve i digli ruke od svega. Naprotiv – roditelji su radili što su najbolje znali, a sada je na vama odgovornost da radite na sebi na najbolji način koji VI znate.

Kako izaći iz začaranog kruga udovoljavanja drugima, zanemarivanja sebe i zamjeranja?

1. Priznajte sami sebi da vaše pomaganje drugima zapravo dolazi iz „sebičnih“ razloga - da pomažete drugima kako bi se vi bolje osjećali.
2. Osvijestite izvor frustracije - Ako nakon vašeg pomaganja ne dobijete ishod kakav ste očekivali, ako osoba kojoj pokušavate pomoći odbija vašu pomoć (otvoreno ili pasivno), ako osoba kojoj pomažete prihvaća vašu pomoć ali vas doživljava „zdravo za gotovo“ i ne daje zauzvrat ono što vama treba, ako ishod vašeg pomaganja nije taj da se na kraju vi dobro osjećate i ako na kraju toga svega ulazite u veliku frustraciju - to je trenutak u kojem trebate osvijestiti da se uopće ne radi o toj drugoj osobi nego da je izvor frustracije u vama – tj. u nerealnom i nepravednom očekivanju koje ste imali od osobe kojoj „pomažete“.
3. Definirajte koje su to vaše neispunjene potrebe - koje od tih potreba bi mogli sami sebi ispuniti, a za koje vam trebaju drugi ljudi. Ako shvatite što vam točno treba od vaših bližnjih, razmislite kako bi im mogli to reći – bez nervoze, naboja, okrivljavanja, „nabijanja na nos“, igranja uloge žrtve i slično. Možete li im izraziti svoju potrebu jasno i glasno i ujedno pokazati da ste ranjivi oko izražavanja svojih potreba?

4. Obratite se stručnoj osobi - ako imate poteškoća sa svim ovim, uvijek se možete obratiti i nekoj stručnoj osobi koja će vas moći voditi kroz vaš osobni proces.

   Osobno sam sve te stvari naučila kroz psihoterapijsku edukaciju i individualne terapije, a danas pomažem drugima da učine isto.

   Ako imate poteškoća s pretjeranom potrebom za pomaganje drugima i želite izaći iz tog začaranog kruga, javite mi se na rajana@selfspot.net za individualna savjetovanja. U međuvremenu, pratite moj Instagram profil @selfspot_therapy na kojem redovno objavljujem korisne uvide i savjete za psihološki rad na sebi.